Ono, kako da kažem

Svi me osuđuju što sam popustiv prema bratu.
Od majke, liječnika, sestre, do prijatelja i šefova.
Brat je jedan i to cijelim ma koliko to koštalo i koliko me to vodi u propast.
Brat i majka nikako da se pomire.
Brat i sestra komuniciraju.
Ja igram igru na dva kolosijeka ma koliko to loše zvučalo.
Brat nikako da svati da je moj ritam sasvim drugačiji od njegovog i to on ne prihvača a ja njegov moram. I inaće mi je prag tolerancije s obzirom da sam neko vrijeko vrijeme boravio u psihijatrijskim ustanovama mi je jako velik.
Kada sam boravio u bolnici brat je dolazio ali se nije ugodno osječao. Koji puta me je pitao kako ja tu izdržim.
Brat puca, dere se i bezobrazan je, neugodan je koji puta.
Svi se slažu da treba na liječenje samo pitam se na koji način ga dovest.
Iako me je doveo do 'prosjačkog štapa' ne znam ali vjerujem i molim se da se popravi i da mi vrati sve dugove, da potpiše trajne naloge koji bi mi donekle osigurali egzistenciju.